ŽIVOT U 21. VIJEKU I CORONA-VIRUS
Poštovane kolegice i kolege,
Svjedoci ste da se situacija sa corona-virusom mijenja iz dana u dan. Iz perioda i obavještenja da se on-line nastava izvodi do 25.03 došli smo u fazu “do daljnjeg”.
U proteklom periodu redovno ste bili obavještavani o svim uputama i preporukama od strane nadležnog ministarstva, a u vezi sa izvođenjem nastave kojih se svi kao uposlenici škole trebamo pridržavati.
Lično sam željela da vas podsjetim na neke bitne stvari.
Psihološki pritisak koji osjećamo svi koji se nalazimo u fazi samoizolacije postajat će svakim danom sve veći i veći. Pravo na socijalnu interakciju, svakodnevne sitnice, ispijanja kafe, druženja, svima su je uskraćeno. Osjećaj da smo “zatvoreni” uticat će na psihu mnogih od nas. Naravno o ovome svemu bih mogla još puno toga reći ali već ste i sami u prilici čitati razne preporuke na ovu temu.
Ja vas želim podsjetiti da je NEIZVJESNOST u ovom momentu najveći neprijatelj svih nas, naših porodica, naših učenika i njihovih porodica. Zato je potrebno da mnoge stvari prilagodimo kada smo mi sami, ali i naš posao u pitanju.
Predlažem da poštujete preporuke nadležnog ministarstva o smanjenju nastavnih zadataka koje dajete učenicima, a evo i zbog čega:
Svi koji su za vrijeme proteklog rata u periodu 1992-1995 bili u Sarajevu jako dobro znaju šta znači neizvjesnost i život dan za dan. U tim uslovima vam ne pada na pamet ništa izvan onoga što znači vaše preživljavanje i borba za život. Generacije koje sada podučavate su generacije djece čiji su roditelji osjetili svu tu strahotu u svojoj mladosti. Sada je proživljavaju ponovo. Istina, ima struje, vode, toplo je ali neizvjesnost i izolovanost je opet ista.
Znam da će oni koji ovaj osjećaj nisu doživjeli reći: “Pa, dobro, nije svijet stao.” Tačno, nije svijet stao ali naš jeste. Mnogi od nas ostali su uskraćeni za mladost kakvu smo trebali imati. Sada ponovo proživljavamo isto. I još dodatno kroz svoju djecu.
Kao neko ko je imao sreću da ne ide u školu u podrumu, ali moja sestra jeste, ne pada mi na pamet da sada svog sina “gnjavim” da mora sve usvojiti što po NPP treba. Prije mjesec dana bih mislila da je NPP, tj. škola i znanje najbitniji, danas NE...
LIsta prioriteta se promijenila.
Ima onih koji će reći: “Pa,dobro, ako sam ja to mogla proživjeti može i moje dijete, mogu i učenici. Imaju kada da vježbaju i rade.”
Drage kolegice i kolege shvatite i razumite već jednom. To što smo mi morali, moraju li i oni?
Ako sam već jednom kao tinejdžer morala biti u kući/podrumu, ako nisam mogla uživati u životu mora li i moje dijete? Ako već mora biti u kući moram li ga ja, kao rodtitelj, i moraju li nastavnici toliko tražiti?
Drage kolegice i kolege krajnje je vrijeme da postanete svjesni da će ovo potrajati.
Da, i ja sam optimista, ali i realista. Budite spremni bar do polovine mjeseca maja na ovaj vid izolacije/samoizolacije i nastave. Mislite li da je vrijedno sve vrijeme živcirati se i sekirati oko svega?
Da, plaća se treba zaraditi.
Da, nastava treba da se realizira.
Da, djeca trebaju da nauče.
Da, djeca se trebaju upisati u srednje škole.
Da, život će se nastaviti i ovo će sve biti JUČER ali šta do tada?
Prije svega trebamo SVI biti psihički i fizički zdravi.
Ne možete očekivati da vam dijete čiji je roditelj danas došao kući i ostao bez posla bude spremno i raspoloženo da radi. Nije njemu, a ni njegovim rodteljima, bitno šta će i koliko naučiti. Oni razmišljaju šta će sutra jesti. Takvih porodica koji ostaju na jednoj ili niti jednoj plati je sve više u ovom vremenu.
Nemojte još vi svojim predmetom, svojim zahtjevom, video klipom, pismenom vježbom otežavati djeci ovo vrijeme. Ni njihovim roditeljima. A ni sebi.
Internet je već znatno oslabio kod svih i vrlo je izvjesno da će u jednom momentu i to pući. Imajmo razumijevanja. Djeca treba da urade zadati zadatak ali dajte im dovoljno vremena/dan ili dva za isti. Znam, reći ćete da to i radite, ali budite još fleksibilniji.
Savjesni i vrijedni učenici će i u ovom periodu nesmetano raditi. I više nego što tražite od njih. Neki će, naravno, iako imaju sve uslove, iskoristiti priliku da ne rade ništa.
Oni su na gubitku, ne vi.
Potrudite se, kao nastavnici, da svoje mentalno zdravlje, svoju radnu efikasnost zadržite maksimalno.
A zadržat ćete tako što ćete mnoge stvari pojednostaviti. Radi sebe, radi učenika.
Potrudite se da roditelji shvate da je škola istinski bitna. Da im djeca idu u školu da nauče, da nastavnik jako utiče na djecu, da ga cijene.
Sve se izgubilo u ovom ludom vremenu. Dignitet nastavnika znatno je urušen. Ovo je prilika da pokažemo da su škole bitne, da škole brinu o djeci. Sada svaki roditelj jako dobro vidi kako je svaki dan po 5-6 sati držati pažnju djeteta, kako je u skučenom prostoru urediti da se dvoje ili troje djece igraju bez trzavica i problema, da paze jedno na drugo, da se slažu, da se ne potuku. A kakva je to umjetnost kada imate 18-20 učenika u razredu i još trebate nečemu da ih naučite?
Nećete dignitet i značaj nastavnika dokazati dajući puno nastavnog materijala, kačenjem raznih linkova, video pozivima i sličnim stvarima.
Molim vas nađite mjeru.
Odvojite bitno i tome podučite djecu. Neka djeca koja sjede kući razmišljaju, promišljaju.
Ne zatrpavajte ih sadržajem. Oni koji žele radit će više i sami. Oni kojima je malo dovoljno, dajte im to malo.
Poštovane kolegice i kolege, budimo svi svjesni vremena u kojem živimo. Nemojmo stvarati dodatno pritisak sebi i našim učenicima.
I zapamtite:
Život je najbolji učitelj. Sve što propustite u školi, naučit ćete u životu… na teži ili lakši način.
Budimo oni koji su bar malo olakšali…
Edina Muharemagić, pedagog
Nazad |
 Na vrh |